“Voljela bih da imam 10 godina manje, tako da ne moram razmišljati o prošlosti, igrala bih se sa svojim lutkama i vjerovala da će se moj babo jednog dana pojaviti na mojim vratima i reći kako je to samo bio ružan san…
Voljela bih da ga vidim…Bar na tren…
Da mu kažem koliko mi nedostaje i koliko ga volim…
Al’ naučila sam živjeti s bolom, da nikad nisam, niti ću ga ikad vidjeti…
Ni upoznati, zagrliti…”
Pročitajte prvonagrađeni literarni rad naše učenice, kćerke šehida.
Na konkursu za literarni rad na temu “Ti ćeš živjeti i kada ti se oči sklope, živjet ćeš, živjeti….” koji je 10.09.2010. godine raspisala Općina Visoko, Služba za društvene djelatnosti, boračko invalidsku zaštitu i raseljena lica u saradnji sa Organizacijom porodica šehida i poginulih boraca “Visoko 92”, Amra Mušija, učenica I razreda naše medrese, osvojila je prvo mjesto svojim radom koji možete pročitati u nastavku:
Ti ćeš živjeti i kada ti se oči sklope, živjet ćeš, živjeti…
Teško je bilo gledati kako drugi očevi dovode svoju djecu u školu, a ti mene nisi doveo…
U srcu mom, tu u dubini duše moje, krije se istina o meni…
U srcu mom, tu u dubini duše moje, krije se ona, istina o njoj, istkana tamnim i snažnim nitima priče koja zbori o sebi…
O Bosni mojoj…
Bosna žuborom rijeke zbori o sebi, o herojima svojim, koji živote svoje dadoše za nas, za nju…
Svaki korak moj, govori o njemu, svaka riječ, svaki san…
Moj babo…
Moj heroj…
Moj ponos…
Moja nada da će sutra biti bolje…
Ne želim plakati, al’ suze same niz lice teku…
Ubili su ga…
Ubili, oni zli pokvarenjaci, oni, koji ne znaju za ljubav…
Znaju samo za mučenje i ubijanje, a šta je s nama…
Šta je sa djecom heroja, gdje su oni?
Zaboravljeni?
Znam, zaboravljeni smo, al’ više mi ni to nije važno, jer On nije ovdje…
Nije ovdje da mi suze s lica obriše, nije ovdje da razgovara sa mnom, nema ga…
Ubili su ga…
Zašto?!
Zašto proljeće 1992. godine nije moglo biti kao ostala proljeća prije…
Rat se nije morao dogoditi…
Nevine žrtve nisu trebale stradati…
Moj babo nije trebao biti ubijen!!!
Voljela bih da imam 10 godina manje, tako da ne moram da razmišljam o prošlosti, igrala bih se sa svojim lutkama i vjerovala da će se moj babo jednog dana pojaviti na mojim vratima i reći kako je to samo bio ružan san…
Voljela bih da ga vidim…Bar na tren…
Da mu kažem koliko mi nedostaje i koliko ga volim…
Al’ naučila sam živjeti s bolom, da nikad nisam, niti ću ga ikad vidjeti…
Ni upoznati, zagrliti…
Ostaju samo izbjedljele fotografije, njegova značka i moja nada da će se jednom vratiti, svake noći sanjam da će doći…
Govore mi da ne živim od uspomena na prošlost, al’ ja im kaže da su uspomene na tebe jedino što imam…
Kažu da ne mogu cijeli svoj život provesti u nadi da ćeš se vratiti, al’ meni samo nada ostaje…
I evo sada sa suzama u očima gledam tvoju sliku i pitam se: ‘’Zašto?!
Nije lako svake noći slušati plač moje majke, njenu želju da te još samo jednom vidi…
Babo moj…
Nedostajao si mi da podjelimo sreću i tugu, suze i smijeh…
Teško je bilo odrastiti bez tebe, boriti se, bez podrške oca
Teško je bilo gledati kako drugi očevi dovode svoju djecu u školu, a ti mene nisi doveo…
Ponakad, u teškim trenutcima osjećam da si tu, da me tješiš i ne dozvoljavaš mi da patim i plačem…
Znam da si ovdje i da ćes zauvijek biti uz mene…
Jer ti živiš u meni, u mojim djelima, nadama…
Znam da si sa mnom…
Svakim danom to sve više osjećam…
Babo…
Ti ćeš živjeti i kada ti se oči sklope, živjet ćeš, živjeti…
Amra Mušija, Ib
