Osman-ef. Redžović (1884-1935) sin Jusufov, rođen je u selu Strgačini (općina Rudo). Pohađao je medresu u Čajniču, a Daru-l-mu'allimin i Mektebi-nuvab u Sarajevu. Poslije školovanja kratko vrijeme je obavljao kadijsku dužnost u Tuzli gdje ga je zatekao I svjetski rat i 14. jula 1914. godine Osman-efendija je regrutovan i imenovan vojnim imamom u Tuzli. Zbog neslaganja sa pretpostavljenim vojnim starješinama proglašen je neuračunljivim, a kasnije i penzionisan.

Poslije I svjetskog rata izvjesno vrijeme živi i djeluje u Sarajevu. Bezdjetan Osman-ef. je imao dosta vremena za izučavanje knjige. Dobri poznavaoci njegove učenosti stavljali su ga uz rame poznatog Sarajevskog alima Ahmed-ef. Bureka za koga se govorilo da mu u učenosti nema ravna odavde do Stambola. Osman-ef. je, uistinu, bio alim u punom smislu riječi. Dobro je poznavao stručne-teološke predmete. U svjetovnim granama nauke naročito se isticao u poznavanju matematike i sferne trigonometrije.

Zbog posljedica rata imao je krhko zdravlje. Da bi se sklonio od gradske vreve, potražio je (1928) kutak mira i tišine i našao ga je u zaseoku Korići – 7 km daleko od Visokog. U novoj sredini Redžović razvija bogatu i raznovrsnu imamsko-mu'allimsku aktivnost o čemu se ubrzo pronijela vijest i van granica visočkog sreza, pa su stizali učenici i iz drugih susjednih krajeva. Nije bila rijetkost da u Osman-ef. “Medresi” bude 50-60 učenika. To je bio razlog što je on uzeo sebi za pomoćnika mu'allima sela Smršnice Salih-ef. Semića. Bili su to zanimljivi ljudi i da'ije koji su se, svaki na svoj način, borili sa džehaletom, tamom provincije.

Pokopan je u haremu džamije u Gračanici kod Visokog.