A naša je zemlja već lijepa, i naš je narod dobar. Kako je bilo lijepo sinoć vas vidjeti kako bodrite momke koji se bore za naš grb i našu zemlju. Lijepo je bilo vidjeti veličanstveni doček dječacima koji su se okitili zlatom na evropskom prvenstvu u košarci. Lijepo je bilo vidjeti kako Amel Tuka dotiče licem tlo u znak zahvalnosti Gospodaru što mu je omogućio tako veliki uspjeh i ostvarenje njegovih snova.
“I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici” (Kur’an, Ali Imran, 139)
Poštovane učenice i učenici, evo nas na početku još jedne školske godine koju dočekujemo u našoj medresi. Prije svega, želim vam još jednom iskazati dobrodošlicu u vašu i našu školu, moleći Allaha dž.š. da nam svima, i učenicima, i roditeljima, i profesorima, olakša časni put nauke i učenja.
Posebne izraze dobrodošlice upućujem učenicima naše 24. generacije učenika i učenica koji su se ovih dana upisali u medresu. Vi ste, kao i vaše starije kolegice i kolege, napustili svoje domove i svoje porodice i došli ovdje, u Čajangrad, u Visoko, kako biste sticali znanje i odgajali se tako da postanete čestiti ljudi. Vaša je obaveza da iskoristite priliku koja vam se ukazala upisom u medresu i budete svjesni veličine uloge koja vam je dodijeljena. Vaša je dužnost da se trudite, da ulažete napore, i da vjerujete istini kazanoj u Časnom Kur'anu: „I reci : “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici…“
Božije je obećanje da nijedan napor za činjenje dobra učinjen sa poštenim, iskrenim nijetom sigurno neće propasti. Neka vam to Božije obećanje bude motiv da ne posustanete onda kada vam bude teško, da budete čestiti momci i djevojke, na ponos svojih roditelja, svoje škole i svoga naroda. I u ajetu citiranom na početku ove hutbe Allah dž.š. nas bodri da budemo hrabri, da budemo čestiti i da ne sumnjamo u uspjeh. A to često zaboravljamo i dozvoljavamo da nam se nameće pesimizam i beznađe, ta rak rana našeg naroda o kojoj želim nešto više reći u današnjoj hutbi.
Godinama nakon završetka oružane agresije traje druga, možda još opasnija vrsta rata na prostorima ove lijepe zemlje. Nakon što nas nisu uspjeli uništiti tenkom i granatom, na njihovu veliku žalost, čine to jednako uporno i danas, samo drugim metodama. Jedna od najraširenijih takvih metoda je širenje atmosfere pesimizma i beznađa. Žele da nas, kako narod kaže, ubiju u pojam. Žele nas nazor ubijediti da se ovdje ne može živjeti. Planski se među nama širi defetizam i očaj, širi se odustajanje i pristajanje na poraz. Kod mladih ljudi se ubija želja za radom, učenjem i planiranjem bolje budućnosti. Suštinu vijesti koje pratimo putem medija čini crna hronika. Čitamo, gledamo i slušamo o lopovluku, ubistvima, propalim firmama, siromaštvu i bijedi, mafijaškim obračunima itd.
Tačno je da svega toga ima, ali zar je situacija imalo bolja u zemljama okruženja, zemljama koje nisu preživjele rat i razaranja kao naša? Zar je situacija išta bolja u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, zemljama u kojima nijedna kuća, nijedna fabrika, nijedan put i nijedan most nisu srušeni granatama? Zar je bolje u Hrvatskoj, zemlji koja je višestruko prezadužena i koja je prodala sve svoje resurse, i telekome i puteve i koncesije na prirodna dobra?
Tačno je da živimo sa problemima, ali od problema ne treba bježati nego ih treba rješavati. A bijeg, najčešće u zemlje Zapadne Evrope, uglavnom nam se potura kao rješenje. To je ono što naši dušmani upravo i žele. Odustajanje i očaj je nešto na što nemamo pravo, braćo i sestre, jer na taj način svoju zemlju ostavljamo drugima, istim onima koji nas nisu uspjeli iz nje istjerati puškom i tenkom. Kao vjernici, i kao Bošnjaci, moramo smoći snage i hrabrosti i svima onima koji nam nude očaj i beznađe jasno reći: Ovo je moja zemlja i ja je ne dam! Ja sam sin ovog naroda! Za ovaj grumen zemlje moji djedovi i očevi su krv prolijevali mnogo puta, i nikada i ni pred kim nisu pogeli glavu, ni pred Rimljanima, ni pred križarima, ni pred ustašama i četnicima, pa zar da ih sada ja izdam i da budem izrod svog naroda?! Ja se ponosim što sam sin ove zemlje i ja ću učiniti sve da je učinim što ljepšom.
A naša je zemlja već lijepa, i naš je narod dobar. Kako je bilo lijepo sinoć vas vidjeti kako bodrite momke koji se bore za naš grb i našu zemlju. Lijepo je bilo vidjeti veličanstveni doček dječacima koji su se okitili zlatom na evropskom prvenstvu u košarci. Lijepo je bilo vidjeti kako Amel Tuka dotiče licem tlo u znak zahvalnosti Gospodaru što mu je omogućio tako veliki uspjeh i ostvarenje njegovih snova.
Iz tih uspjeha, prije svega, treba izvući pouku. Svijetli primjeri blistavih uspjeha naših sunarodnjaka trebaju nas prije svega podsjetiti na mukotrpan rad, trud i zalaganje koji stoje iza svakog uspjeha. Zato, kada vidiš Amela Tuku i kada misliš o njegovoj bronzi, misli o stotinama sati koje je morao provesti na atletskoj stazi, bez kamera, bliceva i novinara, bez sponzora, bez pljeska, bez selfija i bez podrške. On nije očajavao što živi u maloj i siromašnoj zemlji, što trenira na lošoj atletskoj stazi u poderanim sprintericama, dok se čitavi timovi stručnjaka u drugim zemljama brinu čak i o jelovniku njegovih protivnika. On je vjerovao u Allaha dž.š., i vjerovao je u sebe i radio. I uspjeh koji Allah dž.š. garantira je i dočekao. Kako rekoh, bilo je lijepo sinoć vidjeti vas kako složno bodrite našu reprezentaciju kada se bori za naš grb i za našu domovinu. Volio bih da shvatite da se svako od nas na svoj način bori za nju. Volio bih vas učenike vidjeti da bodrite jedni druge da nešto naučite, da popravite ocjene, da naučite koju riječ arapskog i engleskog i da pokušate barem pomalo među sobom razgovarati na tim jezicima. Volio bih vidjeti da se sikirate radi nečijeg gubljenja vremena kao što se sikirate kada Džeko promaši ili Pjanić pogrešno doda loptu, jer tako se svoja zemlja voli i čuva.
Naša nas uzvišena vjera uči da je svakome od nas nešto povjereno, i da se tom povjerenom emanetu mora pristupiti odgovorno. U čuvenom hadisu koji bilježi imam Buharija Poslanik a.s. kaže:
كُلُّكُمْ رَاعٍ وَمَسْئُولٌ عَنْ رَعِيَّتِهِ وَالْإِمَامُ رَاعٍ وَمَسْئُولٌ عَنْ رَعِيَّتِهِ وَالرَّجُلُ رَاعٍ فِي أَهْلِهِ وَمَسْئُولٌ عَنْ رَعِيَّتِهِ وَالْمَرْأَةُ فِي بَيْتِ زَوْجِهَا رَاعِيَةٌ وَمَسْئُولَةٌ عَنْ رَعِيَّتِهَا وَالْخَادِمُ فِي مَالِ سَيِّدِهِ رَاعٍ وَمَسْئُولٌ عَنْ رَعِيَّتِهِ
“Svi ste vi čuvari i svi ćete biti pitani za ono što čuvate; vođa (imam) je čuvar i biće pitan za ono što čuva, muž je čuvar svoje porodice i biće odgovoran za nju, žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje i sluga (radnik) je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.”
Zato već danas, već sad, preuzmimo odgovornost za ono što nam je povjereno i podržimo jedni druge na putu do uspjeha.
Podrška nije aplauz nakon uspjeha.
Lijepo je, naprimjer, što Amel Tuka sada ima i stipendiju i sponzore, ali još je ljepše i bolje da podržimo njega i sve one koji se trude na putu do njihovog uspjeha. Treba raditi i vjerovati u mlade ljude i graditi od njih buduće šampione i stručnjake. Zato smo posebno zahvalni svima onima koji kao vakifi i stipenditori vjeruju u nas i u vas, i koji ulažu svoja sredstva i napore kako biste vi danas sutra također postali pobjednici, zlatni momci i djevojke, svako na svome polju. Mi smo im na svemu tome zahvalni i trudimo se da im se odužimo čestitim i poštenim radom, a najveća nagrada bit će im kada ako Bog da vide vaše uspjehe.
Zato, neka poruka današnje hutbe bude: volite svoju vjeru i svoju zemlju, ne dozvolite da vas straše očajem i beznađem, jer Allah obećava uspjeh i pobjedu onima koji budu toga dostojni, radujte se našim uspjesima misleći o trudu koji stoji iza njih, podržite svakoga ko se bavi čestitim poslom i trudi da uspije i nikada ne zaboravite da svako od nas nosi odgovornost za ono što mu je povjereno.
Molim Allaha dž.š. da nas uputi i učvrsti na putu dobra.
Amin!
Dženan Handžić
