Džuma je ukras petka, a hutba prilika da se upute poruke zajedništva i dobra. Svaki hatib se trudi da ih prenese na najljepši način, a jedna hatibska poruka je zbog svoje važnosti svim hatibima zajednička: to je poruka ajeta kojim se završava hutba, a koji u prijevodu glasi: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje“ (Kur'an, 16. sura – Nahl, 90. ajet).
Učenje ovog ajeta na kraju hutbe uveo je pravedni i mudri halifa Omer b. Abdulaziz za vrijeme svoje vladavine. Vladari prije njega su se međusobno proklinjali, čak i sa minbera, smatrajući jedni druge neprijateljima, a dobri halifa Omer b. Abdulaziz je uveo praksu da se umjesto međusobnog proklinjanja muslimani pozivaju ka dobru i da se se odvraćaju od zla i svega negativnog.
إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالإِحْسَانِ وَإِيتَاء ذِي الْقُرْبَى وَيَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَالْبَغْيِ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje“ (Kur'an, 16. sura – Nahl, 90. ajet).
Poštovane džematlije!
Poslanik islama, Božiji miljenik Muhammed a.s. je rekao da je petak najbolji dan u kojem se sunce rađa. To je dan džume, dan kada se muslimani okupe u džamijama, zbiju svoje redove i tako se podsjete da samo zajedno mogu uspjeti. Džamijski safovi potiskuju naše međusobne razlike i uče nas da smo samo ljudi, krunska Božija stvorenja koja se međusobno razlikuju samo po bogobojaznosti.
Džuma je ukras petka, a hutba prilika da se upute poruke zajedništva i dobra. Svaki hatib se trudi da ih prenese na najljepši način, a jedna hatibska poruka je zbog svoje važnosti svim hatibima zajednička: to je poruka ajeta kojim se završava hutba, a koji u prijevodu glasi: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje“ (Kur'an, 16. sura – Nahl, 90. ajet). Učenje ovog ajeta na kraju hutbe uveo je pravedni i mudri halifa Omer b. Abdulaziz za vrijeme svoje vladavine. Vladari prije njega su se međusobno proklinjali, čak i sa minbera, smatrajući jedni druge neprijateljima, a dobri halifa Omer b. Abdulaziz je uveo praksu da se umjesto međusobnog proklinjanja muslimani pozivaju ka dobru i da se se odvraćaju od zla i svega negativnog.
U ovom kur'anskom ajetu sadržane su tri Allahove naredbe i tri zabrane. Vjernicima je naređeno poštivanje tuđih prava, lijepo postupanje prema svakome i briga o rodbini, a zabranjeni su im razvrat, zlo i nepravda. Ukoliko bismo ove tri naredbe i tri zabrane željeli objediniti u jedan imperativ, u jednu obavezu, rekli bismo da Allah dž.š. od nas traži društvenu odgovornost. Allah dž.š. od svakog od nas traži da, u skladu sa svojim položajem u društvu, brine o zajednici, odnosno o drugim ljudima i njihovim pravima. Briga o zajednici nije ničija isključiva obaveza, nego je svaki pojedinac, u svom domenu, dužan brinuti se o tome.
Konačno, zar nam podatak da je riječ „musliman“ u jednini spomenuta samo dvaput u Kur'anu, a riječ „muslimani“ u množini čak četrdeset puta, ne govori dovoljno o pažnji koju Allah dž.š. poklanja zajednici? U tom smislu treba razumjeti i riječi našeg poslanika koji kaže: „Onaj ko se ne brine o stanju muslimana, taj joj i ne pripada“. Kao što nema jake zajednice bez jakih pojedinaca, isto tako nema ni snažnih pojedinaca bez zdrave i snažne zajednice. Ako smo sebični, i ako ne vodimo računa o okruženju i o općem dobru, sigurno ne možemo uspjeti ni kao pojedinci. Komentatori Kur'ana navode istinito kazivanje da je melek po Allahovoj zapovijedi sa uništavanjem jednog naroda započeo od najpobožnijeg među njima, jer isti ništa nije pokušao kako bi izmijenio stanje u svom narodu, nije molio za njihov, već samo za svoj spas i sreću. Drugim riječima, nije bio društveno odgovoran, pa je propao skupa sa svojom okolinom, jer vjernik ne može biti dobar ako se pasivno odnosi prema svojoj sredini. Štaviše, nivo našeg društvenog angažmana za opće ciljeve zajednice je mjerilo naše vjere, shodno hadisu u kojem Poslanik kaže: „Najbolji čovjek je onaj ko je najkorisniji svojoj zajednici.
Društvena odgovornost kojoj nas poziva Allah, dž.š., nije imaginarna, nije parola, nego nam se nameće kroz brojne vjerske obaveze kojima se jača svijest o Bogu i potreba međusobnog uvažavanja i pomaganja. Neke od naših vjerničkih obaveza, poput džume i bajram namaza, moguće je obaviti samo u džematu, a neke, poput hadža koji nam već kuca na vrata, zahtijevaju od svih muslimana svijeta da se okupe u jedno vrijeme i na jednom mjestu. Zekat, sadaka i sadekatu-l-fitr nas stalno podsjećaju na obavezu da blagodati u kojima uživamo podijelimo sa onima kojima su uskraćene itd. Iz toga proizilazi da bez zajedništva, međusobne saradnje i brige o zajednici nema uspjeha Brojni su hadisi kojma nas Muhammed a.s. usmjerava da budemo podrška jedni drugima. Alejhisselam kaže: „Vjernik je za vjernika kao dijelovi zgrade koji podupiru i drže jedan drugog. Ili: Musliman je muslimanu brat, neće mu nepravdu učiniti niti će ga na cjedilu ostaviti. Onome ko bude pomogao svome bratu da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onome ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu.“
Ovaj hadis nam lijepo oslikava društveno odgovorne muslimane, odnosno daje nam odgovor na pitanje nam kakvi bismo kao muslimani trebali biti. Zapitajmo se, poštovana braćo i sestre, da li smo mi dio zgrade izrečene u hadisu koja podupire svoga brata muslimana? Da li smo mi oni muslimani koje Poslanik opisuje da svom bratu neće učiniti nepravdu ili ostaviti ga na cjedilu? Da li mi spadamo među one koji pomažu bratu savladati njegove nevolje kako bi nas Uzvišeni oslobodio naših? Da li smo među onima koji drugom olakšavaju da bi Uzvišeni olakšao našu tegobu i na dunjaluku i na ahiretu? To su pitanja o kojima treba razmišljati. A kada se svrstamu u gore navedene kategorije onda sami sebi dajmo ocjenu na temelju izrečenog hadisa, i vidjet ćemo gdje griješemo i u čemu se trebamo popravljati.
Alejhiselam kaže: ‘Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado; imam je pastir i odgovoran je za svoje stado, domaćin je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado, žena je pastir u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, i sluga je pastir u imetku svoga gazde, i on je odgovoran za svoje stado, pa svi ste vi pastiri i odgovorni za svoje stado.”‘
Prema tome, svako od nas treba se brinuti ne samo o sebi, nego i o onom dijelu zajednice koji mu je povjeren. A svakom od nas povjeren je neki vid zajednice. To je pravilan pristup, a ne vječito traženje krivca i prebacivanje odgovornosti na druge.
Kad god se vjernici udruže oko zajedničkog dobra, mogu se nadati uspjehu i Božijoj pomoći, bez obzira koliko se taj cilj u početku izgledao neostvariv. Neko je dobro rekao: Umjesto da proklinješ tamu, zapali svijeću. Prije dvadeset godina nešto takvo učinjeno je ovdje u Čajangradu. Okupili smo se oko ideje dobra, udružili se sa jasnim ciljem i poštenim namjerama, pa smo uz Allahovu pomoć stekli i povjerenje i podršku brojnih dobrih ljudi. Ova džamija, ova škola, ovaj kompleks, izrastao je na temelju predanog rada ljudi koji su shvatili značaj rada za zajednicu i stavili zajedničke interese ispred ličnih. Naš rad nagrađen je uspjesima kojima se svi ponosimo. Iz ove škole u život smo ispratili skoro 1000 momaka i djevojaka. Radi njih budućnost ne dočekujemo sa strahom, nego sa nadom. Oni su naša nada u bolje sutra, oni su naš polog za bolju budućnost. Naoružali smo ih znanjem i moralom i pustili u svijet kako bi ga učinili boljim. Oni će ako Bog da gdje god budu graditi ljude slične sebi i tako na najbolji način društvu vratiti sve ono što je uloženo u njih. Njihovi uspjesi na fakultetima i radnim mjestima su dokaz da naš trud nije uzaludan i to je izvor naše snage i odlučnosti da nastavimo dalje. Zahvalni smo svim dobrim ljudima koji nam u tome pomažu.
Danas ćemo poslije džume prisustvovati otvorenju puta koji vodi pored medrese i svakako koristim priliku da vas sve pozovem da prisustvujete tom svečanom činu. O tome šta taj put znači za nas najbolje znaju mještani i đaci koji njime svakodnevno prolaze na putu do učionica i džamije. Njegova izgradnja je bez sumnje dobro i Allahu drago djelo. Molimo Allaha dž.š. da sve one koji su tome doprinijeli nagradi onako kako je On obećao u ajetu koji glasi:
مَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةً وَلَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُم بِأَحْسَنِ مَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili“ (Nahl, 97).
Molim Allaha dž.š. da nas učvrsti u vjeri, da nam daruje snage i volje da činimo dobro, da nam podari lijep život na dunjaluku i da nas na ahiretu nagradi bolje nego što smo zaslužili.
Amin, ja Erhamer-rahimin.
