Draga braćo i poštovane sestre!
Svako vrijeme nosi svoj teret, poteškoće i probleme, a problem našeg vremena je u tome što ga je sve manje. Često jedni od drugih čujemo rečenicu kako je nestalo bereketa u vremenu. Nažalost, cijenu nedostatka vremena najčešće plaća upravo prijateljstvo. Ljudi se susreću, ali ne razgovaraju, upitaju se za zdravlje i porodicu, a misle na nešto sasvim drugo. Čovjek je danas, ustvari,svugdje više prisutan nego što je prisutan sa samim sobom. A ono što čovjeka čini osobenim i jedinstvenim jeste razum, govor i potreba da živi u zajednici. Socijalna je određenost temeljna osobina čovjeka, da živi u zajednici s drugima.
Također, živi smo svjedoci da se danas, nažalost, nerijetko događa da se prijateljstva sklapaju i održavaju radi ličnih interesa ili pak ostvarenja materijalne dobiti. Zapitamo li se ikada gdje je ono naše prijateljstvo sa drugima radi Allaha i Njegovog zadovoljstva? Šta je sa našim prijateljstvom radi ljubavi prema nekome? Toga je, izgleda, braćo i sestre, danas sve manje. Sve je teže naći ljude koji traže iskrenog prijatelja radi duševnog zadovoljstva, a nažalost raste broj onih koji su sa nama samo zbog lične koristi.
Neko je dobro rekao: Sve je prolazno osim interesa. Nije rijetkost da u našim zajednicama ima međusobne netrpeljivosti, da muslimani ne vole jedan drugoga, i sve se to događa u našim sredinama, u našim porodicama i komšilucima, u našim radnim zajednicama i općenito tamo gdje najviše boravimo.
Ako želimo da se naše stanje promijeni, da naši odnosi bolje funkcionišu, onda mi svojim postupcima trebamo pokazati da želimo to stanje promijeniti. Koliko puta smo do sada čuli da Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sam sebe. Zato je iskreno druženje neophodno da bi čovjek izbjegao osjećaj samoće i izgubljenosti. Prijatelj je potreban da bi s nama razgovarao, da bi nam pomogao, da s njim popunimo prostor, koji u svakom čovjeku postoji za smještaj drugog bića, istog osjećaja, stremljenja i pogleda. Prijatelj ne mora imati na sve odgovor, niti ispuniti sve želje i ostvariti sve nade, ali treba znati saslušati, razumjeti, doživjeti, kao i pružiti blizinu, saradnju, odnosno, izraziti želju i spremnost da se ide zajednički i da se prijateljuje. Kaže se u jednoj narodnoj poslovici: „Ako si rob, ne možeš biti prijatelj, a ako si tiranin, ne možeš imati prijatelja“, jer biti prijatelj je kao biti brat ili sestra. Prijatelji su dvije duše koje se dodiruju, ali se ne spajaju.
Poslanik a.s. kaže: „ Duše su poput postrojenih vojnika. One koje se međusobno upoznaju, združe se, one koje se ne upoznaju, raziđu se.“
U kazivanjima o prijašnim narodima, Kur'an Časni iznosi primjere Allahovih poslanika, i način na koji su oni uspostavljali međusobne odnose. U tim odnosima nije bilo presudno krvno ili bračno srodstvo, nego bratstvo u vjeri. Sjetimo se Nuhove i Lutove, a.s. žene. One su se protivile istini kojoj su njihovi muževi pozivali i zato će na ahiretu biti među nesretnima. Sa druge strane, sjetimo se primjera muhadžira i ensarija. Oni nisu bili međusobno povezani rodbinskim vezama, nego samo vjerom u Allaha, dž.š. Međutim, ta je veza bila toliko iskrena i toliko čvrsta, da su jedni sa drugima rado dijelili imovinu, pa čak su i ustupali kuće jedni drugima.
Najbolji primjer iskrenog prijateljstva i ljubavi prema drugim muslimanima naći ćemo u životu Muhammeda a.s. On je posjećivao svoje ashabe, pomagao onima koji su u nevolji, ulijevao povjerenje i davao morala svima. Dijelio je sa njima trenutke radosti, obavljao namaz, pružao zaštitu, dijelio, i opet bio blag i milostiv. Sve su to njegovi drugovi pamtili, a kasnije i sami u svojim životima primjenjivali. Tako je polahko, ali sigurno, nastajala prva generacija drugova i prijatelja, ali u pravom smislu te riječi.
Želio bih da primarna poruka ove hutbe danas bude sljedeća: da kolega ne vrijeđa kolegu u klupi, onoga sa kojim poslije porodice provodi najviše vremena, da komšija ne zavidi svome komšiji zbog nekakve stvari možda koja je bolja od njegove itd.
Braćo i sestre! Vjerujem da u svima nama ima dovoljno međusnobne ljubavi, tolerancije, morala i vjere da promijenimo ovo teško stanje naše zajednice kojim ne možemo biti zadovoljni. Sasvim nam je dovoljno da podnosimo pritisak naših dušmana, i nema potrebe da sami sebi dodatno zagorčavamo život mrzeći i ne podnoseći jedni druge.
Svako od nas treba sebi postaviti pitanje u kojoj mjeri je njegovo srce ispunjeno iskrenom ljubavlju prema drugim vjernicima. Od odgovora na to pitanje zavisi da li se možemo nadati Allahovoj milosti ili Njegovoj srdžbi. Ne smijemo zaboraviti da će se svijet oko nas promijeniti samo onoliko koliko mi budemo spremni na unutarnje promjene, međusobnu ljubav i saosjećanje, kao što su to činile najbolje generacije muslimana. U svojoj poslaničkoj misiji Muhammed, s.a.v.s., je istrajavao na širenju vječnih istina, na kreiranju veza koje se ne raskidaju, na zajedništvu i prijateljstvu koje je dalo karakterne ljude, borce, roditelje i prijatelje, čiji su primjeri vjernicima vječna inspiracija. Poslanik s.a.v.s. nam je u amanet ostavio i ovaj hadis:
„Samoća je bolja od lošeg društva, a dobro društvo je bolje od samoće; govoriti i naređivati dobro bolje je od šutnje, a šutnja je bolja od govorenja i naređivanja nevaljalština.“
Poslanik a.s. je ovako opisivao iskrenog, pravog prijatelja: „Prijatelj je ogledalo prijatelju, ukazuje mu na mahane i otkriva mu vidike, bez varanja, pretvaranja i ulagivanja.“
Ukratko, islam zagovara povezanost ljudi na temelju vjere u jednoga Boga. Takva povezanost ljudi uzdiže ih iznad rodbinskih, geografskih, socijalnih, interesnih i svih drugih veza.
Neka nam ove riječi budu inspiracija da budemo bolji nego što jesmo i da se potrudimo uljepšati svoj odnos prema našoj braći i sestrama, prema vjernicima i vjernicama, a posebno prema svojim roditeljima i svojim kolegama i kolegicama sa kojima provodimo toliko vremena.
Molim Uzvišenog Allaha da nam pomogne da svoj život organiziramo prema propisima koje je On objavio.
Završit ću hutbu dovom kuju je Božiji Poslanik a.s. često učio: „(Ja Rabbi) Molimo Te za ljubav prema Tebi, i ljubav prema onome ko Tebe voli, i ljubav prema djelu koje će me približiti Tvojoj ljubavi“!
Amin!
U Čajangradu, 21.09.2012. godine.
Hatib: Edis Botić, IVa
Mentor: Dženan Handžić, prof.