Proces komunikacije smatra se elementarnim među živim bićima, a način na koji se ona ostvaruje smatra se ključnim u razvijanju civilizacijske vrste. Istraživanja pokazuju da se poruka koju prenosimo tokom komunikacije sastoji od verbalnog dijela, vizuelne impresije i tona glasa kojim je izgovorena. Prema psihološkim istraživanjima 7 % emocionalnog značenja izrazimo riječima. Oko 38 % prenosimo korištenjem tona glasa, a 55 % emocionalne poruke komuniciramo neverbalnim znakovima − govorom tijela, izrazom lica i sl., što pokazuje da vizuelni dio poruke koju slušalac dobija gledanjem u osobu koja govori najviše ostaje u sjećanju.
Uspješni komunikatori kažu da su vještine neverbalne komunikacije stvar nečije uglađenosti, važni sastojci šarma i društvenog uspjeha. Takve osobe ostavljaju sjajan utisak u društvu, vješte su u praćenju sopstvenih izraza emocija i posjeduju empatiju, dakle, socijalno su vješte.
S obzirom na činjenicu da u govoru tijela ili neverbalnoj komunikaciji leži čak 78 % razumijevanja govorne poruke, Aristotelova teza: “Bolje je jednom nešto vidjeti, nego tri puta o tome pročitati” itekako se potvrđuje. U prilog tezi je i sam slučaj nadmetanja Niksona i Kenedija 1960. godine gdje je utvrđen zapanjujući utjecaj neverbalne komunikacije na birače. Razlike u radijskim i TV nastupima kandidata bile su odlučujuće. Kenedi, koji je bio bolji komunikator, imao je izraženiju gestikulaciju, bolji kontakt očima s publikom. I, naravno, na kraju je imao bolje rezultate.
Dakle, možemo prestati da govorimo, ali je prosto nemoguće da prestanemo slati neverbalne poruke. Iako ih, kako psiholozi kažu, primamo na nesvjesnom nivou, one imaju veliki utjecaj na nas, na našu komunikaciju i odnos sa drugima.
|
Neverbalnu komunikaciju čine: kontakt |
Kontakt očima je vrlo važan u svakodnevnoj komunikaciji i smatra se najsnažnijim sredstvom neverbalne komunikacije. Ako uzmemo u obzir da su oči ogledalo duše, shvatamo da nam sam pogled mnogo govori o jednoj osobi. Kontakt očima zadržan samo djelić sekunde duže nego što osoba koju ste pogledali smatra prikladnim, može čak dovesti do reakcije ili fizičke agresije, ili, u nekom drugom kontekstu, može biti shvaćena kao znak privlačnosti.
Važan je i način gledanja: dugotrajno fiksiranje rezervisano je za ljubavnike ili ljute neprijatelje. Raširene zjenice, nevoljni refleks koji se javlja bez obzira na količinu svjetlosti, pokazuje emocionalno uzbuđenje (sviđanje, laganje).
Ako želimo da osoba sa kojom razgovaramo stekne utisak da je slušamo, trebamo je gledati u oči oko tri četvrtine vremena razgovora, pogledima dugim 1-7 sekundi.
Često se previše kontakta očima smatra za iskazivanje superiornosti, manjak samopoštovanja, prijetnju ili želju za uvredom sagovornika. Međutim, premalo kontakta očima može se protumačiti kao nedostatak pažnje, nepristojnost, neiskrenost, nepoštovanje ili stidljivost. Prekidanje kontakta očima spuštanjem pogleda tumači se kao signal podređenosti.
Komunikacija će biti najefikasnija ako se ovaj aspekt neverbalne komunikacije koristi onoliko koliko učesnici razgovora smatraju prikladnim za situaciju u kojoj se nalaze.
Izraz lica se koristi kao sredstvo za postizanje boljeg razumijevanja poruke koju drugi pokušavaju prenijeti. Posmatrači traže različite emocije na različitim dijelovima lica. Strah se obično traži u očima kao i tuga. Sreća se vidi na obrazima i u očima. Iznenađenje se pokazuje na čelu, u očima i na pokretima usana. Ljutnja se oslikava na licu. Postoje i mikrotrenutni izrazi lica koji traju samo djelić sekunde i teže se uočavaju. Naprimjer, osoba može govoriti da joj je drago što vidi nekoga i možda se čak i smiješi, ali svoj pravi stav može otkriti mikrotrenutnim izrazom gađenja. Takvi izrazi lica su isuviše kratki da bi ih većina ljudi zapazila.U procjeni nečijeg izraza lica, posebno pri prvom susretu s određenom osobom, treba voditi računa o pojavi koja se u psihologiji naziva “halo-efekat”.
Suština te pojave jeste u tome da na temelju jedne osobine, koja nam se sviđa ili ne, stvaramo sud o čitavom čovjeku. Većinom gledamo spoljašnji izgled osobe, od crta lica do pokvarenih zuba, boje glasa, načina govora, oblačenja… Koristimo i informacije koje smo ranije saznali o nekome, a ne sviđaju nam se, ili određena osoba posjeduje osobine koje sami nemamo, pa nam odmah postaje simpatična. To, naravno, smanjuje našu objektivnost. Halo-efekat je teško izbjeći. Možemo ga jedino umanjiti ako se svaki put zapitamo koliko je on djelovao na naš sud.
Položaj tijela često govori o tome da li su ljudi puni nade ili su depresivni, da li su samouvjereni ili stidljivi, dominantni ili pokorni i sl. Oni koji su puni nade, dominantni, samouvjereni uglavnom će imati uspravno držanje. Pozitivni stavovi prema drugima su najčešće praćeni naginjanjem naprijed, posebno kada sjedimo. Negativni ili neprijateljski stavovi su signalizirani naginjanjem unazad. Prekrštenim rukama se često može iskazati negativan stav prema drugoj osobi, a labavo držanje ruku pored tijela tumači se kao otvorenost i pristupačnost.
Psiholozi kažu da stav tijela može da pokaže samopouzdanje ili nesigurnost. Ukoliko stojite, klaćenje tijela sa noge na nogu kao i pogrbljen stav osim što daju sliku nesigurnosti, mogu često djelovati i iritirajuće na onog ko vas sluša.
Pokreti glavom nisu važni samo dok govorimo već i dok slušamo, jer ako se koriste na pravi način mogu da olakšaju komunikaciju. Oni mogu da se koriste za pokazivanje stavova, kao zamjena u govoru u znak podrške onome što je izrečeno, ali i proturječiti izrečenom. Kada je glava visoko i možda malo nagnuta unazad, to se tumači kao preziran, gord pa čak i agresivan stav ako ga prate oštar pogled, izvijene usne i neuobičajeno crveno lice. Pognuta glava ukazuje na pokornost, poniznost ili čak depresiju (ako ovo prate faktori kao što je spor, isprekidan i tih govor, kao i izbjegavanje kontakta očima). Prema istraživanjima muškarci koriste klimanje glavom da označe da su nekoga vidjeli i prepoznali, dok žene koriste nakretanje glave.
Podignute i razmaknute obrve šalju pozitivnije signale nego skupljene. Spuštene i skupljene obrve izražavaju bijes, ljutnju, zabrinutost.
Prema istraživanjima postoje četiri zone korištenja prostora:
1. razdaljina od nule do pola metra naziva se intimnom zonom; tada se ljudi dodiruju ili im je lako da dodirnu jedno drugo;
2. druga zona je lična zona i prostire se od pola metra do stodvadeset centimetara. Tu su ljudi u stanju da se rukuju ili su makar na dužinu ruke udaljeni jedni od drugih;
3. treća zona je društveno-konsultacijska zona i prostire se od stodvadeset centimetara do tri metra. Najčešće se koristi pri svakodnevnim susretima društvenog ili poslovnog tipa;
4. posljednja zona koja se naziva javnom zonom prostire se od tri metra pa naviše.
Kada se nađemo sa nekim, nećemo vaditi metar iz torbe kako bismo se uvjerili da nismo prešli u zonu u kojoj ne bismo trebali biti. Ta podjela ima cilj pomoći nam da znamo šta poručujemo kroz ovaj aspekt neverbalne komunikacije.
Istraživanja kažu da su prvih pet minuta najkritičniji period u susretu dvoje ljudi. Tokom tog vremena mi radimo mnogo više od jednostavnog utvrđivanja da li nam se neko sviđa ili ne. Sudimo o karakteru, ličnosti, inteligenciji, naravi, ličnim navikama, radnim sposobnostima, prikladnosti za ulogu prijatelja ili partnera i sl. Sve to radimo na osnovu veoma malo informacija o onom drugom, što nam govori o neophodnosti savlađivanja ove vještine. Međutim, ne smijemo zaboraviti na iskrenost kao veoma važan factor, jer u kombinaciji sa ovladanom vještinom neverbalne komunikacije možemo na pravi način upoznati druge, a i predstaviti sebe.
