Hatma dova i prigodno sjećanje na direktore Gazi Husrev-begove medrese rahmetli Ahmed-ef. Bureka i Muhameda Hazima Tulića

U povodu 70 i 50 godina od preseljenja na ahiret rahmetli Ahmed-ef. Bureka i Muhameda Hazima Tulića, u amfiteatru naše škole, upriličeno je prigodno sjećanje na život i djelo i proučena hatma dova dvojici direktora Gazi Husrev-begove medrese. Organizatori programa su bili Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta i Gazi Husrev-begova medresa. Hatma dovi je prisustvovao, pored profesora naše škole, veliki broj gostiju među kojima i rodbina rahmetlija.

Na početku programa ašere je proučio hfz. Musa Tulić, unuk rahmetli Muhameda Hazima Tulića.

Uvodničar i moderator programa Almin Mahmutović, profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi kazao je da se danas sjećamo dvojice velikana, dvojice alima koji su svojim djelom, svaki na svoj način, nesumnjivo obilježili vrijeme u kojem su živjeli i bili svjedoci bremenitih vremena za ovaj prostor i bošnjački narod. Doživjeli su različite društveno-političke sisteme, školovali se u različitim krajevima svijeta, kao muderrisi predavali su različite predmete a spajala ih je ista misija: širenje znanja, nauke i kroz nju očuvanje identiteta muslimana ovog područja. Oni su to svojim radom i djelom svjedočili i potvrdili. Obojica su bili na čelu ove institucije, bili su direktori Gazi Husrev-begove medrese, i to Ahmed-ef. Burek u periodu 1938-1947., a Muhamed Hazim Tulić 1964-1968. Danas se podsjećamo i na njihovu misiju, koju smo preuzeli i danas je nosimo.

Hafiz Mahmud-ef. Traljić zapisa i objavi kako mu je hadži-Mujaga Merhemić jednom prilikom kazao: „Upamtio sam u nas u Sarajevu mnogo uleme, ali samo dvojicu hodža – rahmetli Mehmed ef. Handžića i Ahmed-ef. Bureka. Mehmed ef. Handžić je već među umrlim, a ne smijem ni pomisliti da ćemo jednog dana izgubiti i Ahmed efendiju. A da ti kažem, koga ja smatram hodžom: onoga koji će na svako vjersko pitanje odgovoriti potvrdom iz Kur’ana i Hadisa, a da ne pogleda u Ćitab. Njih dvojica su upravo takvi.“

Ahmed-ef. Burek (1876-1948.)

O Ahmed ef. Bureku, njegovom životnom putu, učenju i pogledu na svijet govorio je prof. dr. Ahmed Kico. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjeku za filozofiju, svoju magistarsku radnju dr. Kico odbranio je pod nazivom Rekonstrukcija i recepcija učenja bošnjačkog učenjaka Ahmeda Bureka.

Ahmed-ef. Burek rođen je u Batuši, Gornji Vakuf, 1876. a preselio na ahiret 13.06.1948. godine. Početno vjersko obrazovanje stekao u Gornjem Vakufu. Gazi Husrev-begovu Kuršumliju medresu i Daru-l-muallimin završio u Sarajevu. Zatim odlazi u Istanbul i sluša predavanja Salih ef. Denizlije od kojeg je uzeo i idžazet. Kada se vratio u Sarajevo predavao je u Merhemića medresi i Daru-l-mualliminu. Godine 1910. postavljen je za vjeroučitelja u Velikoj gimnaziji u Sarajevu gdje ostaje do 1921., kada je premješten za profesora Šerijatske sudačke škole. Penzionisan je krajem 1925. godine. Za prvog muderisa Gazi-Husrev-begove medrese je postavljen još 1924. godine ali je počeo predavati tek početkom 1926., a na poziciji direktora bio je 1938-1947. godine. Od osnivanja Više islamske šerijatsko-teološke škole predavao je akaid i hadis honorarno. Godine1938. bio je kandidat za reisu-l-ulemu zajedno sa Muhamed-ef. Tufom i Fehim-ef. Spahom. Ahmeda Bureka su vlastodršci Kraljevine SHS optužili za prijateljevanje sa predsjednikom JMO Mehmedom Spahom, koje je imalo za cilj političku, vjersku i svaku drugu emancipaciju Bošnjaka – muslimana, što je za poljedicu imalo njegovo prisilno umirovljenje u 49. njegovog života, dakle u naponu njegove intelektualne i svake druge snage. Bio je izvanredan pedagog i nastavnik, gotovo atipičan za vrijeme u kojem živio i djelovao. Bio je svjestan da se nacionalne, vjerske, kulturne i sve druge vrijednosti Bošnjaka muslimana mogu očuvati prvenstveno jasnim političkim ciljevima i borbom. Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, kod svojih učenika i bošnjačke inteligencije insistirao na znanju kroz koje ili s kojim se stiču i vrline. Insistirao je na etičkim principima i kategorijama, posebno u smislu dosljednog prakticiranja islamskog ćudoređa. O njemu Salih Trako kaže: “Volio je da mu učenici postavljaju pitanja i tek kroz ta pitanja on se nama otvarao. Ahmed efendija je, da tako kažem, volio provokacije. Volio je da mu učenici postavljaju pitanja, bez obzira kakva će ta pitanja biti…” kazao je dr. Ahmed Kico.

O usmenim predajama i sjećanjima na njegov život, djelo, društveni angažman i aktivnosti govorio je dr. Ferid Dautović, direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka.

Ahmed-ef. Burek je bio poštovan i cijenjen alim u BiH a posebno u Sarajevu gdje je živio i radio. Poštovan je od uleme koja je prepoznala njegove kvalitete i ilum. Školovao se u muslimanskom kulturno civilizacijskom krugu, muslimanskom ambijentu, a živio je i djelovao u jednom potpuno drugog ambijentu zapadno kršćanskom. Nisu zabilježeni njegovi stavovi o prihvatanju ili neprihvatanju zapadno-kršćanske kulture, ostanku ili odlasku iz Bosne u tim teškim tranzicijskim vremenima. U Mujaginoj (Merhemića) kući hfz. Mehmed-ef. Okić, član Ulema Medžlisa, kazivao je Nesefijin tefsir Kur’ana, svake subote iza jacije, a iza njegove smrti nastavio je tefsir kazivati merhum Ahmed-ef. Burek. Ahmed ef. Burek je držao predavanja petkom prije džuma namaza u semahani (predavaonici) bivšeg hanikaha, odnosno u dershani Gazi Husrev-begove medrese, gdje je tumačio Buhariju, a poslije ikindije na istom mjestu tefsir od Nesefija.

Soba Ahmeda-ef. Bureka u Morića hanu bila je stjecište i škola za brojne njegove prijatelje, ahbabe koji su redovno dolazili kod njega družili se s njim i učili od njega. To su bili isto tako velikani tog vremena kakav je bio Kasim Dobrača, h. Mehmed Handžić, hfz. Ibrahim Trebinjac, Abdulah Dervišević, Šaćir Sikirić, Muhamed Pašić, hfz. Mahmud Traljić, Hasan Škapur i drugi.  Ahmed-ef. je bio nizak, nosio je uvijek džubu i ahmediju. Moglo bi se reći, kaže Salih Trako, da nije svojom spoljašnošću nimalo privlačio nečiju pažnju. Običan hodža što bi se reklo, a najbolji alim u BiH u to vrijeme, prema Hivziji Hasandediću, a prema hfz. Mahmudu Traljiću i najvećim teologom na Balkanu. On je živio skromno, jedan isposnički život, iako nema podataka da je bio, ili čak inklinirao sufizmu i dervišluku, istkanuo je u svom izlaganju dr. Ferid Dautović.

„Na sjevernoj strani Sarajevo, ispod obronaka sijedog Grdonja, pukle prostrane njive i voćnjaci. Po cijeli dan, od izlaska do zalaska miluje sunce te predjele svojim zrakama, pa stoga i jesu te njive i bašče onako lijepe i pune Božijih nimeta. Takvi su eto naš Sedrenik, Hrastovi, Breka, Koševo. Pa i oni ljudi, što su tu sebi gnijezdo savili nekako dobri, blagi, prave ljudine, ima lijepih dušica u onim kućicama, što se kriju po onim voćnjacima.“ Zapisa o svome Sarajevu u jednoj od svojih pripovijetki „Amanet“, Muhamed Hazim Tulić.

O njegovom književnom radu i djelu „Priče iz starog Sarajeva“, govorio je Mirzet Hamzić, profesor bosanskog jezika i književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Muhamed Hazim Tulić je ostao izvan najbitnijeg toka kojim se razvijala bošnjačka književnost u koju je ušao, kao i svemu drugom što je radio, da bude koristan onima koju su ga okruživali i narodu kojem je pripadao. Poput svog savremenika Rešada Kadića i dijelom Alije Nametka, on je u literaturi vidio podesan oblik da se skrene pažnja na neprolazne ideje koje čovjeka oplemenjuju ali i neprestano bude nadu, ostavljajući mogućnost, da se, uprkos nastalim nedaćama, ostane čovjek koristan u ovozemaljskom životu s uvjerenjem da se ima čemu nadati i na Onom svijetu. Nikad u dvojbi koji su to suštinski izvori na kojima se čovjek treba napajati, Tulić nam je kroz dvanaest pripovjedaka i jedan putopis ponudio lepezu likova od kojih svaki, iako pritisnut nedaćama, iznalazi rješenje. Nesumnjovo sjajni poznavalac onog najtemeljnijeg što je čovjeku općenito dato, Tulić ostaje duboko zaronjen u tradiciju naroda kojem je pripadao izdvajajući ono što ga je oplemenjivalo i unosilo mir, radost i slogu u zajednici, kazao je profesor Hamzić.

Hazim Muhamed Tulić (1908-1968.)

O Muhamedu Hazimu Tuliću je, kroz sjećanje na svog profesora, govorio prof. dr. Ismet Bušatlić, dugogodišnji profesor i dekan Fakultetu Islamskih nauka u Sarajevu.

Muhamed Hazim Tulić rođen je 1908. u Sarajevu a preselio na ahiret prilikom posjete sestri u Zvorniku 1968. godine. U Sarajevu je završio Šerijatsku gimnaziju 1928. godine, zatim Filozofski fakultet u Zagrebu 1932. godine. U Gazi Husrev-begovoj medresi se zapošljava 1932. godine, a od 1938. u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu do 1945. godine kada postaje profesor u Tehničkoj školi, gdje ostaje do kraja 1964. i prelazi za profesora Gazi Husrev-begove medrese do izbora za direktora 1965-1968. godine. Poznavao je arapski, francuski, njemački, engleski, ruski i italijanski jezik.

Predavao mi je naš jezik, ali smo ga mi učenici poznavali, prije svega, kao pedagoga koji nas je učio životu. Izborom za direktora Gazi Husrev-begove medrese unaprijedio je uslove za život i rad učenika u Medresi u mnogim segmentima, a posebno se sjećam da je obezbijedio el. bojler za zagrijavanje vode za kupanje čime su se učenici mogli kupati svakodnevno u odnosu na raniji period kada su se kupali jednaput sedmično jer se voda za kupanje zagrijavala na ćumur. Tokom njegovog mandata učenici su dobili mesdžid u kojem su mogli obavljati namaz, a nabavljen je i prvi gramofon i televizor. Sve ovo, iz današnje perspektive, možda zvuči beznačajno ali je za nas učenike značilo mnogo, kazao je, između ostaloga, profesor Bušatlić.

Hatmu su proučili članovi Nastavničkog vijeća Gazi Husrev-begove medrese, a hatma-dovu je proučio hfz. mr. Mensur-ef. Malkić, direktor Gazi Husrev-begove medrese.