Drugo mjesto na Konkursu u povodu Dana mevluda – Blagaj 2012.

Piše: prof. Mirzet Hamzić

U sklopu 37. Dana mevluda u Blagaju a u okviru Dana medresa Bosne i Hercegovine, učenik Gazi Husrev-begove medrese, Hadžić Sejjaf IIIa, osvojio je drugo mjesto na literalnom konkursu raspisanom za učenike medresa Bosne i Hercegovine. Na Konkurs s temom Šta može da nađe bijedni čovjek u obilasku Kabe, ako u Kabi njegova srca ne gori kandilj vječitog Sunca iz bh medresa pristigao je 31 rad a naša škola predstavljena je sa tri teksta. Pored nagrađenog učenika zapažene radove imale su učenice IIIc razreda Balić Nejra i Ibrica Amina.

Prvo mjesto pripalo je učenici Karađozbegove medrese Amni Jelovac. Treće mjesto podjelili su učenici Rabija Hodžić, učenice Behram-begove medrese iz Tuzle i Alije Čakić iz Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku.

Drugo mjesto na Konkursu u povodu Dana mevluda - Blagaj 2012.Pored učešća na Konkursu, u programu organiziranom u povodu Dana medresa, naši učenici obagatili su program koji je upriličen u krugu blagajske tekije. Emrah Đozić IIIa izveo je monodramu Ima Bosne… a muzičku podršku pružili su mu Ramiz Zaketović IIIa, gitara i Selmir Đaferbegović IIIa, tarabuk i vokal. Profesor naše medrese, Mirzet Hamzić, učestvovao je u promociji romana Miris ružinog drveta Alija Hasanovića, profesora Behram-begove medrese. Drugog dana boravka u Mostara, zajedno sa predstavnicima drugih medresa, naša mala ekpedicija je obišla, Počitelj, Radimlju, drevni grad Dorosan i Stolac.

Šta može da nađe bijedni čovjek u obilasku Ka’be, ako u Ka’bi njegovog srca ne gori kandilj vječitog sunca

Dugo je ležao u velikom krevetu zureći u zlatne kazaljke sata koje su položajem odavale da je već dugo budan. Sanjao je san iz kojeg se naglo prenuo i koji mu nije dao više zaspati. Sanjao je viteza s crnim oklopom kako juriša na njega i obara ga na zemlju. Ležao je, goloruk, bijedan i neznatan. Tražio je od njega nešto, nešto što nije imao, nešto za šta nije znao. On mu ponudi sve svoje bogatstvo, ali ovaj odmahnu glavom. Sada mu jasnije zatraži da mu kaže kada je učinio neko djelo iz pobožnosti, dobro djelo učinjeno drugima. Ovaj mu ponovo ponudi svo bogatstvo, a vitez samo odmahnu glavom. Krenu mačem na njega i zabode mu ga u lijevu stranu prsa. Tek sa te blizine on vidje da to nije mač, nego ogromna kazaljka. Tada se vrati u stvarnost, osjećajući ogroman bol u grudima.
Od tog trenutka ne spava.

Od tada vrti svoj život u mislima, prisjećajući se da li je ikada uradio nešto dobro drugima iz pobožnosti. Bio je veoma imućan, međutim, bio je pred kraj životnog vijeka. Imao je vlastitu međunarodnu kompaniju, a iz dana u dan posao je bio sve unosniji. Vrlo često je donirao velike svote dobrotvornim organizacijama, ali uglavnom zbog publiciteta i samo još veće koristi. Ali večeras je sve vidio. Večeras je shvatio paradoks svog života. Nikada nije doživio ataraksiju, u pravom smislu te riječi. Onaj duševni mir, ono pravo stanje blaženosti zbog učinjenog dobrog djela. Nikada se nije zapitao kome ide novac koji donira i kome će koristiti. to je bio samo bijeli papir, sa crnim slovima napisanom cifrom i njegovim potpisom, koji će njemu donijeti samo još više takvih papira. Nije znao šta je sreća. Bio je samo prazna olupina. Čovjek da bi postigao sreću mora imati nešto Nadnaravno, nešto u šta će vjerovati, i radi čega će činiti dobro, da bi se osjećao zadovoljnim. Znao je da to postoji, ali u to nije vjerovao. Živio je sa lažnom spoznajom da je sam sebi dovoljan, da je sam zaslužan za svoje bogatstvo i da se ne tiče drugih šta će da radi s njim. Mnogi su tražili pomoć od njega, ali se svaki put oglušio. „Neka sami se snađu. I ja sam.“, mislio je. Sada je shvatio u čemu je bila greška. Shvatio je da je protratio život, da sve što ima, ne predstavlja vrijednost. Svaka misao mu se u slobodnom padu obrušavala na srce i svakom mišlju je osjećao sve veći bol. Osjećao je da mu trne svaki dio tijela i polako odumire. Ali nije prestajao da se preispituje.

Koliko je puta prošao pored ubogog i siromaha, koji bi u otrcanim dronjcima ispružene ruke, u kojoj je bilo nekoliko sitnih kovanica, tražio milostinju. On nije znao ni za milost ni za milostinju. Dao bi samo kad bi morao, iz čistog egoizma, ako bi u tome vidio i najmanju korist za sebe. Mogao je biti sretan, a sada je bijedan. Sada je sam. Nema nikoga, praznih ruku pred Sudom, pored sveg bogatstva. Prezirao je sam sebe. Daha mu je polako ponestajalo, a udove već nije osjećao. U grudima je bol bila sve jača. Imao je osjećaj da će mu srce pući. Najednom se pred njim stvori isti onaj crni vitez, s mačem u ruci. Stajao je i posmatrao ga. Izbezumljen, pitao se da li još uvijek sanja. Nadao se da je tako. Još ništa nije stigao da učini da ispravi ono što je griješio. Vitez je okretao mač u ruci i vidio je da je otprilike na broju devet. Još nekoliko trenutaka agonije. Uputi pogled prema stropu, gledao je daleko dalje, vidio je nebo. Promrmlja par riječi , nerazumljivo, drugima. Njemu su bile sasvim jasne. U tom ugleda mač na simetrali lica viteza. Potom se kroz polumrak u sobi prolomi posljednji udarac zvona. Vitez probode kazaljkom njegov grudni koš i srce prsnu. Trgnuo se iz jave i utonuo u posljednji san, s nadom u milost.

Sejjaf Hadžić IIIa, Gazi Husrev-begova medresa