Veliki broj profesora, učenika i gostiju koji su ispunili amfiteatar naše medrese do posljednjeg mjesta zaista su mogli uživati u izvanrednom predavanju akademika Esada Durakovića, našeg istaknutog intelektualca, šefa Katedre za arapski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dobitnika posebne nagrade UNESCO-a za arabistu godine.
Akademik Duraković je svoje predavanje u potpunosti uspio prilagoditi veoma heterogenom auditoriju koji je sam nazvao impresivnim.
“Nije problem biti bolji od drugih; treba biti bolji od sebe samog, nadmetati se samim sobom” – samo je jedna od dragocjenih poruka koje je naš dragi gost uputio prisutnima.
“Da budem iskren, nisam očekivao ovako lijep ambijent i impresivan auditorij, kakav nisam imao još od promocije mojih prijevoda Kur'ana i “1001 noći”. Želim iskazati svoje duboko poštovanje prema vašoj mladosti i predanosti nauci. Medresa “Osman-ef. Redžović”, osnovana ratne 1992. godine predstavlja jedan od snažnih dokaza uspjeha u otporu duhovnoj agresiji na Bošnjake koja i danas traje.” – istakao je na početku svog predavanja akademik Duraković, prisjećajući se svojih srednjoškolskih dana u Gazi Husrev-begovoj medresi, tada osmogodišnjoj školi koja se nalazila u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.
Kako su đaci koji završe medresu u to vrijeme bili društveno marginalizirani, nije bilo mnogo izbora za nastavak školovanja pa je dodiplomski i postdiplomski studij završio u Beogradu, nakon čega je preko 15 godina radio u Prištini i čeznuo da dođe predavati u Sarajevo, što mu je, zahvaljujući tadašnjoj konstelaciji društveno-političkih odnosa, kao nekome ko je završio medresu, bilo onemogućeno.
Nadmetati se sa samim sobom
“Nisam želio studirati arapski jezik, jer mi ga u Medresi nisu omilili, moja je želja bila studirati književnost, i u Beograd sam došao zato što nisam imao izbora. Ali, hvala Bogu, meleki nikad nisu besposleni, i na II godini fakulteta otkrio sam da na arapskom jeziku postoji divna književnost i odlučio sam se da joj se predam, što je na neki način krunisano nagradom UNESCO-a za najboljeg arabistu na svijetu koju sam dobio 2003. godine. Smatram da se u tome krije velika pouka za đake medrese. Izuzetno je važno da čovjek ima ambicije i dar koji je Allah nekom od nas dao treba iskoristiti. Nije problem biti bolji od drugih; treba biti bolji od sebe, nadmetati se sa samim sobom, biti danas bolji nego jučer” – rekao je Duraković, te naglasio kako velikim grijehom smatra traćenje onoga što nam je Bog dao.
Ashabi su bili avangarda svog vremena
Govoreći o specifičnosti i značaju medresa, predavač je istakao: “Medresa je specifična škola zbog toga što je ona u poziciji da neutralizira podvojenost svjetovnog i vjerskog. U islamu nema podjele na svjetovno i vjersko, naša vjera obuhvata svaki aspekt ljudske individualnosti i kolektiviteta. Zato medrese moraju insistirati na poništenju razlika između svjetovnog i vjerskog. Muslimani su davno uspostavili dihotomiju između toga dvoga, izvršili smo sakralizaciju naše prošlosti i time je odvojili od naše sadašnjosti i budućnosti. Tradicionalizam je jedan od najvećih izvora muslimanske zaostalosti za ostatkom svijeta. Hvalimo se kako je u nekim periodima islam bio dominantan, ali to nam ne smije biti alibi za vlastitu sterilnost. Ashabi su bili veliki ljudi, ali ne možemo shvatanje životnog islama zadržati na na nivou sedmog ili osmog stoljeća, jer Kur'an je objavljen svim vremenima i generacijama. Čovjek danas nema isti um i iskustvo kao nekad, dakle treba reinterpretirati u svojim kulturnim horizontima. Ashabi nam trebaju biti uzor ne u smislu da slijepo prihvatamo sva njihova uvjerenja i stavove, nego da se ugledamo na njih kao na ljude koji su bili avangarda u svom vremenu, koji su mijenjali lice svijeta. Mnogo je onih koji danas sintagmu “žuti ćitab” kao sinonim za tradiciju koriste u maksimalno pozitivnom smislu. Iskreno, meni je od mirisa “žutog ćitaba” mnogo draži miris tek odštampane knjige.”
Bošnjačko “biti ili ne biti”
Akademik Duraković osvrnuo se i na aktuelni trenutak bošnjačke stvarnosti: “Danas imamo snažnu dihotomiju između riječi i djela. Verbaliziramo dobročinstva, sve ostaje na tome, a islam smo sveli na nivo osnovnih ibadeta, pri tome zaboravljajući da je dobročinstvo veliki ibadet. Trenutak je ovo kad se Bošnjaci moraju dobro zamisliti nad sobom i učiniti sve što mogu da nam bude bolje. Budućnost je samo Bogu poznata, ali ovo stanje koje mi danas živimo je jako teško, jer živimo u nepovoljnom međunarodnom kontekstu pri čemu evropske zemlje skreću u radikalizme, smjer koiji nama ne odgovara. Moramo biti makismalno solidarni jer je ovo trenutak “biti ili ne biti”. Agresija na našu domovinu je izvršena, a ni danas nije okončana, samo radi islama. kada bi muslimani bili svedeni na gabarite folklornog elementa, to bi tek bilo zadovoljavajuće. Nažalost, većina bošnjačkih političara danas to ne razumije, i lakše se dogovara sa drugim nego međusobno.
Prijevod Kur'ana je moje životno djelo
Prije nego što je prisutnima omogućeno da gostu postave pitanja, na samom kraju predavanja akademik Duraković osvrnuo se i na prijevode Kur'ana i “1001 noći” koji se među njegovim mnogobrojnim naučnim radovima posebno ističu. Sjetio se ratnog Sarajeva u kojem je, uz svjetlost uljane svijeće, marljivo prevodio “1001 noć”, moleći Allaha da ga poživi barem toliko da dovrši svoj prijevod. Prijevod Kur'ana za njega je predstavljao posebno iskustvo, u koje je uloženo mnogo truda, ali i pored toga, akademik Duraković potcrtava: “Prevođenje je proces. Nema konačnih prijevoda. Zato nemojte biti prestrogi prema meni kada budete čitali moj prijevod Kur'ana. Imam mnoge bilješke i mnoge bih stvari danas drukčije uradio. Kur'an je veličanstvena kombinacija sadržaja i forme. To je mudžiza, nešto nadnaravno i nijedan prevodilac to ne može potpuno vjerodostojno prenijeti u drugi jezik. Na tom prijevodu sam dugo radio, ali nikad bez abdesta i to je moje životno djelo, i kao intelektualca i kao vjernika.”
Tekst: Dž. Handžić
Foto, video: Jusuf Korić
